MLINICA U BUDOŠIMA NA LISTI UGROŽENIH SPOMENIKA


MLINICA U BUDOŠIMA NA LISTI UGROŽENIH SPOMENIKA


VODENIČKI TOČAK STAO NAKON 90 GODINA


Na Listu ugroženih spomenika, za koje je neophodno izvršiti hitne mjere zaštite da bi se spriječilo njihovo potpuno uništenje, nedavno je uvršten i istorijski spomenik – Mlinica u selu Budoši kod Trebinja.


Iako je ovakva odluka saopštena još zimus, nakon sjednice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, kada je rečeno da se insistira na osiguranju finansijskih i tehničkih uslova za što hitnije intervencije na ovom dobru, jer je došlo do urušavanja krova i destrukcije zidova ovog izuzetno vrijednog svjedočanstva o narodnoj arhitekturi BiH, do sada nije preduzeto ništa, a vlasnici mlinice, porodica Tadić iz ovoga sela, nemaju novaca za njenu popravku.


Uspomenu na nekadašnji sjaj budoške mlinice čuvaju još samo priče o njenom značaju koje su poznate svakom seljaku iz ovog kraja, čuvaju ih i brojne tapije na turskom, njemačkom, srpskom jeziku, koje posjeduju Tadići kao dokaze da su još u 19. vijeku njihovi preci otkupljivali begovsku zemlju da bi nasljednicima obezbijedili bolju budućnost, ali najljepše uspomene čuva Jovo Tadić, njegova supruga i petoro djece kojima se još ne napušta selo i koji svakodnevno zbog posla i škole vozare Budoši – Trebinje.


Nemaju Tadići ni dječji dodatak zbog posjedovanja starog automobila koji im je neophodan zbog vožnje u grad, nemaju ni beneficije što su jedni od rijetkih koji po svaku cijenu žele da održe život u ovom pitomom selu, ali su im gradske vlasti izašle u susret pa imaju beneficije za besplatan dječji vrtić zbog višečlane porodice i boreći se tako sa svakodnevnicom, žive u slozi i zadovoljstvu mnogo većoj nego da su u gradu.


ŽITO SE MLJELO IZ SVIH SELA


Mlinicu je, kako kaže Jovo Tadić, sadašnji vlasnik, sagradio 1903. godine njegov pradjed koji se takođe zvao Jovo, a koji je otkupio i pojedine dijelove nekadašnje begovske zemlje, o čemu su Tadići i do danas sačuvali tapije, uglavnom na turskom jeziku, a jedna od njih, koja je novijeg datuma, svjedoči da je Jovo od izvjesnog Agana i braće Dizdarevića iz Trebinja kupio mlinsku omeđinu.


„Tu je pradjed sagradio jednu mlinicu – potočaru koja nije uvijek radila, odnosno, mljela žito,  jer je protok vode imala samo u jesen i zimu, pa do proljeća, kad nadođu vode – od septembra ili oktobra kad počnu kiše, pa do marta ili aprila, zavisno od padavina“, kaže danas Jovo.


Ovdje su u to vrijeme mljeli žito iz svih okolnih sela, sa Jasena, Moska, Cibrijana, iz Dubočana, Donjeg i Gornjeg Vrbna, Necvijeća, a nekada i iz daljih krajeva, čak i onih koji su imali svoje mlinove kada bi oni bili mnogo zauzeti.


Jovo kaže da bi bliže komšije ostavljale žito i kasnije dolazili po samljeveno brašno, a neki bi, iz udaljenijih sela, čekali da se samelje, noćivali u mlinici na koju se čekao red. Ponijela bi se brašanica od kuće, zavezali konji ispred mlinice ili negdje sklonili ako bi bila velika zima, ložile bi se i vatre i čekao se red. 


Sjeća se Jovo da se za mljevenje uzimao takozvani „ujam“, na stotinu kilograma žita – pet kilograma ujma, a za sat vremena se mljelo tih stotinu kilograma, što se u tome vremenu računalo dobrom zaradom, pa su od ovoga posla, zajedno sa poljoprivredom i stočarstvom, Tadići u ono vrijeme mogli fino živjeti.


Mlinica je mljela poprilično dobro i poprilično brzo, ma kaka to sada izgledalo, jer je vodenični kamen bio izuzetan i pažljivo odabran, a obližnja brana je obezbjeđivala kontinuitet protoka vode kako bi mljevenje bilo što ravnomjernije. 


„Odvajkada se u našoj kući pričalo da nadaleko nije bilo većeg kamena kao što je bio ovaj na našem mlinu, a dotjerali su ga iz gatačkog sela Izgori na dva para volova, pa sada možete pomisliti koliko im je vremena za to trebalo. A sa druge strane, napravljena je i ustava, potporni zid za vještačku akumulaciju koji ni danas ne pušta vodu, a koji je u to vrijeme korišten da se, kada nema dovoljno dotoka vode, ona sakupi ovdje i pušta na mlinsko kolo odatle kako bi se stalni kontinuitet održao“, priča dalje Jovo.


Polukružna brana i danas drži vodu kao nekada, ali se ona više ne ispušta pa djeluje kao baruština, iako su nekada po njoj i patke plovile i sve do posljednjeg rata voda cirkulisala za namjene za koje je ovdje i zaustavljana.


MLINICA RADILA SVE DO KRAJA OVOG RATA


Mlinica je radila sve do kraja ovog posljednjeg rata, odnosno, u njoj se oko 1995. godine  zadnji put mljelo, a radila bi i danas da se adaptira krov koji se urušio prije nekoliko godina, jer je kamen koji je pod pritiskom vode mljeo žito - i danas u dobrom stanju.


Objekat je bio pokriven kamenom, ručno klesanom pločom i do nazad nekoliko godina je odolijevao dobro zubu vremena, ali je, kada je  prije četiri-pet godina ovaj kraj zahvatilo veliko sniježno nevrijeme, stari krov ipak popustio pod težinom nanosa snijega i od tada je takvom i ostala.


Iz tih, pomalo zaboravljenih vremena, ostali su i palja (lopatica kojim se zahvatalo samljeveno brašno) i kantar star preko stotinu godina, jer je, kako su Jovu stari pričali, nabavljen kada je i mlinica počela raditi zbog vaganja samljevenog žita.


„I danas je tačan u gram, a nošen je povremeno i na baždarenje, jer je to tako zakon propisivao. Neka si ti privatnik i neka radiš po svojoj savjesti – zakon je nalagao da se na vagi nije smjelo krasti“, dodaje sa zagonetnim osmijehom Jovo.


Sjeća se, kaže, i on iz svoga djetinjstva da je mlinica bila mjesto sastajališta, gdje bi dolazili ljudi da sijele, razmjenjuju iskustva, da se druže, a sve do 1985. godine je u blizini mlinice bio i mostić koji je gradio njegov stric ručno klešući svaki kamen, ali je uklonjen kada se put širio.


Tadići kažu da im je drago da je njihova mlinica na listi nacionalnoh spomenika i da je očigledno da je ugrožena i da joj prijeti totalno propadanje, ali im je žao što oni nemaju sredstava da je poprave.


Voljeli bi, dodaju, da ona ostane njihovoj djeci da znaju kako su im preci nekada živjeli i kako su se mučili otkupljujući parče po parče zemlje, a mogla bi biti i turistička atrakcija da država pokaže malo sluha.


U Budošima su nekada bili i majdani kamena, pa, kada bi se mlinica obnavljala – ne bi se materijal morao daleko tražiti, jer odavde potiču mnoge gradske podzide.


„Da je para, sve bi se brzo moglo obnoviti, samo očistiti urušenu ploču, obnoviti krov i sve dovesti u red, a i mušterija za mljevenje bi bilo“, dodaje Jovo.


Objašnjava da su, naviknuti na mljevenje žita, u njegovoj porodici sada  kupili ekeltrični mlin, pa i danas imaju mušterija koji im dovoze na mljevenje, najvše kukuruz ili raž za stoku, a u manjim količinama i ostale žitarice kao dodatak ishrani. 


„Sve do nazad dvadesetak godina u mlinici smo naročito mljeli kukuruzno brašno za pure, cicvare i takva jela, a ovo se brašno nikada nije moglo mjeriti sa kupovnim, pa je bilo naročito popularno“, kaže na kraju našeg razgovora Jovo.  


Dodaje da je pričao sa mnogima koji su radili na vodenicama i da svi imaju istu priču – mušterija bi ipak bilo da je bilo volje da se mlinovi očuvaju. To, naravno, ne bi bilo u nekadašnjem obimu, ali bi radili, sačuvale bi se naše starine, pa je i to dovoljno...


LASTVANSKI HAREM NACIONALNI SPOMENIK


Na istoj sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH odlučeno je da se nacionanim spomenikom proglasi i groblje – harem Stare džamije na Svatovskoj glavici u Lastvi kod Trebinja.


 Komisija je odlučila da nacionalnim spomenikom proglasi samo groblje jer je džamija, uz koju se groblje nalazi, novi objekat podignut na mjestu starijeg objekta mimo konzervatorskih principa – rekla je nakon sjednice predsjedavajuća Komisije LJiljana Ševo. 


Iz tih razloga džamija, koja čak ima i novo ime – džamija Ademira Jerkovića, ne uživa status nacionalnog spomenika.


G.T./V.D.

Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?