UMJESTO NEKROLOGA NEZABORAVNIM KOLEGAMA


Kolumne | 13.03.2021

Danas je nakon kraće bolesti preminuo dugogodišmki muzički urednik Radio Trebinja Božidar Bobo Vučur.


Smilja, Ćoba, Mišo, Neđo, Mira, Keli, a danas i Bobo - napustiše nas naše dobre i plemenite kolege, a da se nismo stigli ni oprostiti s njima, nismo im stigli reći koliko ih volimo, ali će oni negdje gore, na nebu, vidjeti koliko ih pominjemo i koliko nam nedostaju.


Ni kod jednog od njih nismo vjerovali ni ljekarskim dijagnozama, jer, oni su bili ona neuništiva generacija Radio i Glasa Trebinja koji su rasli sa našim medijskim kućama, prvim u Hercegovini, hroničarima Hercegovine, naši prvi reporteri sa ulica Trebinja, naši ratni drugovi iz prvih redova odbrane. 


Bili su neuništivi, kako to da ih sada nema? Ili su možda gomilali sve naše tuge i pokrivali ih veselim glasovima i muzikom? A možda su im dosadile ovozemaljske riječi i pjesme, pa se preseliše u heruvimske bašte?


Iako niko ne zna odgovore na ova pitanja, mi i danas s poštovanjem sjedamo na njihova omiljena mjesta u redakcijama, pitajući se da li je moguće da se sa sjetom sjećamo ludnice devedesetih godina i ratnih izvještaja u kojim su se svi otimali o tri Unisove pisaće mašine, od kojih nisu otpadali samo nokti, nego bi se iščašili prsti dok se otkuca vijest, pa žurbe za izvještaje sa Dučićevih večeri poezije, pa užurbanosti svakog božijeg dana.


„Sada slobodno pusti nokte i nalakiraj ih, na ovome je lako kucati“, rekao mi je Neđo Marić kada sam prvi put sjela za tastaturu računara, takozvanog „286 modela“, dok  pokojni Ćoba još dugo nije odustajao od ručnog „špigla“, prilagođavajući se, zajedno sa Mišom Kosonjom, digitalnom foto aparatu, a sve gunđajući i iscrtavajući markerima šablone za slaganje slika, koje smo njegov brat Zoran i ja nazivali „njegovim ciganlucima“. 


Keli i Mira su, sa druge strane, u pauzama između vijesti, emisija, džinglova, traka i revoksa, a najviše u „Porukama, željama i čestitkama“, imali svoje pauze u kojim je odzvanjao grleni smijeh naše Mire, dok je Smilja, kao dobri duh Radio Trebinja, sve držala pod kontolom i pazila da sve bude kako treba, osim Bobovih igrarija koje niko nije mogao obuzdati.


Ozbiljni maestro, kada je to potrebno, Vučur bi nekada obukao i odijelo sa kravatom, poput nastupa bez kojih su bile nezamislive „Dučićeve večeri poezije“, nekada bi se igrao sa djecom koja su obožavala njegov „Zvon zvonke pjesme“, a nekada bi  jednostavno, u svome studiju u „Radio Trebinju“ zasvirao „Moj galebe“, „Cesaricu“ ili neku dalmatinsku pjesmu koje je najviše svirao za svoju dušu.


Danas se Bobo preselio kod Smilje, Ćobe, Miša, Neđa, Mire, Kelija i, ako se u tome pravednijem carstvu nastavljaju ovozemaljski maniri, dame će osloviti sa „mačko moja“, a svoju ekipu sa „lutore jedan“, da bi onda nastavio sa „medijskom šupljarom“.


I koliko god nas zli jezici kudili i bacali se kamenjem na nas, mi znamo da to rade sitne duše i nemoćni poluintelektualci, jer niko i nikada nama neće biti ravan, niko i nikada neće imati složniju redakciju koja bi nekada dijelila i jednu kutiju cigara, jednu kutiju nes kafe i kilo naranača koje bi nam u ratu donosio naš dobri vladika Atanasije.


Zamišljam ga na vratima neke nebeske redakcije, kako ulazi i pozdravlja ih - „Gde ste mutavci? Radite li vi išta dok nam borci ginu?“, a onda se osmijehne...


Vesna Duka  


 


 
Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?