Trebinje je oduvijek imalo svoju posebnu toplinu, sa onim epitetom Milo Trebinje kako ga je Dučić nazivao i kako ga na društvenim mrežama sve češće nazivaju naši dragi gosti iz Srbije, ali ovaj epitet i nije neka novost, pa vam možda i neću saopštiti ništa novo, osim potrebe da to kažem - grad sa dušom koju su sačinili njegovi ljudi.

Od te se duše nikada neće moći odvojiti svi naši Trebinjci ma gdje bili, svjesni da se od te njegove duše, koja se u jezičkim rječnicima naziva i „nostalgijom“, može i umrijeti. Ona, međutim, u  mnogo višim procentima znači ŽIVOT, jer su naši ljudi, kada ta duša dođe do ispita, uvijek osvojili visoke bodove i pokazali da smo, bez obzira na nacionalnu, političku ili bilo koju drugu pripadnost, mi u stvari ljudi vrijedni divljenja i pažnje.

„U Americi je, bona, čovjek kada se razboli „klijent“ i tako ti stoji u svim otpusnim listama koje dobiješ ako spadaš u grupu sretnika u kojoj kada se razboliš imaš novaca i da se  liječiš. 

Dobiješ otpusnicu ko sudsku presudu - Klijent taj i taj.... A kod nas si još uvijek „Pacijent“ i ne znaš koliko si srećan zbog toga ako te je već zakačila nesreća zvana bolest, pa na kraju ili ne platiš ništa ili samo participaciju“ – ovako mi je svojevremeno govorio prijatelj kojeg je ratni vihor odveo u Ameriku, gdje, kako kaže, ne sanja američki san već ima američki košmar.

Nikada mi njegove riječi nisu odzavnjale uvjerljivije do danas, kada mi je suprug operisan u trebinjskoj Bolnici, a onda se, kao u nestvarnoj priči, pokrenuo dobri duh Trebinja i odjednom mi svi priskaču u pomoć – od operacije naših hirurga, preko menadžmenta bolnice, do privrednika i političara, različitih političkih opcija (ako to nekome uopšte u presudnim momentima može nešto značiti). 

Bila sam srećna, ponosna i gorda u svome bolu jer sam shvatila da nisam sama, na isti onaj način kada su mi dvoje starih roditelja od korone bolovali u Bolnici Trebinje i ponovo, osim medicinske pomoći koja im je pružena, dobila prijateljsku, toplu riječ koja predstavlja pola izlječenja.

Odjednom sam zaboravila neke ružne riječi onih političara koji se nisu osvrtali na moju bol za bolesnim roditeljima, na moje molbe da prestanu sa ispitivanjima dok u neizvjesnosti čekam konačnicu, bjesomučno me vrijeđajući i ponižavajući, jer sam danas postala svjesna da u Trebinju ovakav kukolj rijetko uspijeva, a pogani jezici na kraju otruju sami sebe.

Srbima je nekako svadljivost u genetskom kodu, ali je ona samo omotač dobrote i plemenitosti koja će uništiti one pogane jezike koji ljude karakterišu smećem, fašistima i ko zna kakvim sve ne epitetima, a da istovremeno njihovi kukoljski mozgovi uobražavaju da su žito.

I na kraju, kao u svakom dobrom scenariju, iako sam namjerno izbjegla imena svih dobrih Trebinjaca koji mi pomogoše i pokrenuše Dobroga duha mojega grada, moram da kažem da je svaka sličnost sa stvarnim likovima namjerna i svi oni će se pronaći u ovoj priči, pa svako svoje, kako bi rekao moj đed Aleksa, neka nosi pod svojom kapom...

Vesna Duka